Povratak mojih krila
Linas JuozėnasPodijeli
Povratak mojih krila
Razmišljanja o malim koracima oporavka, mogućnosti da se ponovo krećem, hrabrosti da vjerujem drugima i želji da barem malo duže ostanem uz prijatne ljude.
Vremenom sam počeo liječiti sebe – ili sam možda jednostavno počeo bolje razumijevati šta oporavak traži od mene. Nije došao kao jedan veliki trenutak koji je sve promijenio. Dolazio je u vrlo malim valovima, a svaki od njih otkrivao bi još jedan dio života kojem je bila potrebna pažnja.
Malo oporavka i mnogo rada
Čim bi počelo pritjecati malo energije, odmah bih primijetio nešto što nije bilo u redu, što je ostalo nedovršeno ili dugo bilo zanemareno. Problem bi postao jasniji. Počeo bih shvatati odakle je potekao, kako je uticao na moj život i šta bih mogao učiniti da ga riješim.
Tada bih se prihvatio posla.
Kada bi jedan problem bio riješen, pojavilo bi se još malo energije, a s njom bi na površinu isplivalo novo pitanje.
Takav je postao moj ritam: mali val oporavka, nakon kojeg bi uslijedilo mnogo praktičnog rada.
Život se postepeno poboljšavao. Poslovi su postajali ljepši i potpuniji. Problemi koji su dugo trajali napokon su se rješavali. Stvari koje su godinama ostajale nedovršene bile su popravljene, sređene ili napokon završene.
Kako su se veći lični problemi počeli povlačiti
Kako su najteži problemi postajali manji, moja pažnja počela se širiti izvan granica vlastitog života.
Dok sam pokušavao liječiti sebe, više nisam osjećao samo vlastite neriješene brige. Počeo sam razmišljati o većim teškoćama – problemima koji pogađaju druge ljude, društva i cijelu planetu – te razmatrati koje bi od njih bilo moguće ublažiti kada bi ljudi imali više slobode, znanja, brige i vremena.
Istovremeno se pojavio još jedan osjećaj.
Počeo sam shvatati da možda napokon mogu ponovo dobiti svoja krila.
Činilo se da za ozdravljenje više nije potrebno da me drži ukorijenjenim na jednom mjestu, gdje bih mjesecima radio gotovo svakog budnog sata, sedam dana u sedmici. Najteži posao približavao se tački u kojoj je ponovo moglo doći do kretanja.
Ranije sam osjećao da moram sam kontrolisati sve dijelove svog života. Morao sam ostati na jednom mjestu, sve održavati i sam nositi svaku odgovornost.
Sada je misao bila drugačija: možda se ponovo mogu kretati.
Možda mogu putovati, biti s drugim ljudima i zajedno s njima iskusiti više života. Možda bih mogao biti koristan na novim mjestima, čuti o problemima s kojima se ljudi suočavaju i tražiti ono što bi moglo pomoći.
Dopustiti svijetu da doprinese
Tada se pojavila pomalo smiješna misao: možda napokon mogu dio kontrole povjeriti drugim ljudima.
Godinama sam ulagao sebe u svijet i nastojao ga učiniti boljim s mjesta na kojem sam se u tom trenutku nalazio. Možda bi sada svijet mogao ulagati u mene – ne tako što bi upravljao mnome ili me usmjeravao, već pružajući mi povjerenje, brigu, sigurnost i prostor da nastavim.
Neko bi me mogao pozvati negdje, pružiti mi sigurno mjesto za boravak, pokazati mi svoje okruženje i omogućiti da razumijem poteškoće s kojima se tamo suočavaju. Mogli bismo zajedno istraživati ideje, isprobavati praktične promjene i posmatrati da li se nešto poboljšava.
Šta bi mi zaista trebalo?
Laptop, mogućnost putovanja i ugodno mjesto među prijatnim ljudima. Soba, automobil ili kombi mogli bi u potpunosti poslužiti kao privremeni dom — mjesto iz kojeg bi se moglo posjetiti određeno područje, anomalija ili neobično mjesto; liječiti, isprobavati, posmatrati, istraživati i jednostavno osjetiti šta se tamo nalazi.
Čuvajte me. Dopustite mi da se osjećam zbrinuto. Pomozite mi da ostanem miran i sretan. Oslobodite barem dio mog vremena od stalne borbe za opstanak – i možda ću ponovo moći istražiti šta iscjeljenje, stvaralaštvo i pažljiv rad mogu postići.
I vi takođe možete doći ovamo. Dođite kod mene sa svojim idejama, pitanjima, poslovima ili onim što želite istražiti. Ovdje ste dobrodošli. Bićete prihvaćeni i o vama će se brinuti, a možda ćemo zajedno moći stvarati, istraživati, liječiti, učiti ili jednostavno raditi na nečemu smislenom.
Dakle, na kraju, možda je sve što mi zaista treba… ti.
Da li bih napokon mogao biti s drugima?
Nakon gotovo cijelog života provedenog uglavnom u samoći, pojavilo se još jedno pitanje: da li bih sada mogao živjeti i raditi uz druge?
Postoje ljudi čije je prisustvo toliko lijepo da život postaje topliji već samim boravkom pored njih. S pravim ljudima bliskost ne djeluje kao prepreka smislenom radu. Ona postaje jedan od razloga da se taj posao uopšte obavi.
Možda sam se jednostavno zaljubio.
Ne nužno jednu osobu, već ljude, bliskost, dobrotu i osjećaj zajedništva. Možda jednostavno želim duže ostati uz prijatne ljude nego što to dopušta uobičajeni ljudski životni vijek.
Ta me je misao odvela u još neobičnijem pravcu.
Počeo sam razmišljati o tome da li bih mogao istraživati besmrtnost.
Možda želim sebe i druge učiniti što zdravijima, otpornijima i dugovječnijima – ne zato što očekujem zagarantovan rezultat, već zato što se sam pokušaj čini vrijednim truda.
Želio bih postati snažniji i pomoći drugima da ojačaju. Želio bih istražiti koliko dugo se zdravlje može očuvati, koliko se život može produžiti i koliko bi patnje bilo moguće izbjeći.
Možda san o besmrtnosti ne počinje uvijek strahom od smrti. Ponekad počinje ljubavlju.
Ponekad želimo više vremena samo zato što postoje ljudi s kojima bismo željeli ostati duže.
Šta je čovjeku zaista potrebno?
Možda je temelj mnogo jednostavniji nego što nam dopuštaju da vjerujemo svi naši složeni sistemi.
Čovjeku je potrebno sigurno mjesto za život, ljudi kojima je stalo do njegovog blagostanja, dovoljno slobode da smisleno koristi svoje vrijeme i osjećaj da svaku poteškoću ne mora savladati sam.
Možda dublje iscjeljenje počinje upravo tamo – ne samo unutar čovjeka, već i među ljudima.
Da li bih zaista mogao istraživati besmrtnost?
Ne znam da li je direktna besmrtnost moguća. Pošten početak mogao bi biti skromniji: istraživanje dugovječnosti, oporavka, otpornosti i uslova koji pomažu ljudima da ostanu zdravi, snažni i radosni zbog života.
Ipak, svaki daleki napredak počinje pitanjem koje isprva zvuči nerazumno.
Da li bi različiti oblici iscjeljenja mogli pomoći ljudima da žive duže? Da li bismo mogli čuvati zdravlje, umjesto da reagujemo tek kada je već izgubljeno? Da li bismo mogli produžiti ne samo broj godina, već i vrijeme tokom kojeg čovjek ostaje potpuno živ, radoznao, pun ljubavi i slobodan?
Možda sam se jednostavno zaljubio u život i ljude koji ga čine lijepim. Možda želim sebe i druge učiniti što snažnijima, zdravijima i što bližima besmrtnosti, kako bismo mogli barem malo duže biti zajedno.
Zaista bih veoma volio pokušati.
A ko zna – možda bismo nakon nekoliko stotina godina konačno mogli ovaj eksperiment nazvati uspješnim.
Ova stranica dnevnika napisana je i prepisana tako da odražava unutrašnja osjećanja koja tek počinju dobijati oblik.
A zasad?
Za sada me još čeka mnogo stvaranja.
Kada ga završim, nadam se da ću konačno vratiti malo vremena za sebe – urediti, ojačati i pobrinuti se za osobu koja je mnogo godina tiho čekala negdje u pozadini svih obaveza.
Ovaj rad na sebi odgađao sam veoma dugo. Ako ga zaista uspijem završiti, mogao bih postati sasvim druga osoba – toliko drugačija da ni sam još ne mogu zamisliti šta me čeka s druge strane ove transformacije.
Ali jedno znam: mogao bih više pomoći sebi, više pomoći drugima i stvarati još više vrijednosti za svijet oko sebe. Možda bih imao više snage, jasniju pažnju i dovoljno vremena ne samo stvarati nego i primijetiti kako su drugi ljudi zaista.
Nakon toga bi, čini se, započela sljedeća faza – daljnje obnavljanje sebe:
učenje, oporavak, prilagođavanje i možda postepeno ponovno ovladavanje umijećem
ovladavanje, pokušavajući shvatiti koliko daleko mogu razviti tu vještinu, koliko zaista
mogu uraditi i koliko bih ljudi mogao pomoći.
Dakle, ovako ili onako, narednih nekoliko godina već je gotovo isplanirano.
Ipak, negdje između svog tog rada, iscjeljivanja i pretvaranja u drugu osobu, jako bih volio sjesti s dobrim ljudima i pogledati film.
Ili možda čak dvije.
I još jedna misao...
Ali tada se tiho pojavljuje još jedno pitanje: da li bi iko uopšte poželio gledati film sa mnom? Bih li mogao biti topao dio života neke druge osobe? Osoba čije prisustvo večer učini malo ugodnijom?
Iskreno, više ne znam.
Možda upravo zbog te neizvjesnosti ponekad djeluje jednostavnije jednostavno se vratiti svojim snovima, uroniti u posao i sve ostalo ponovo ostaviti u sjeni. Sa snovima je u tom pogledu jednostavnije. Oni traže mnogo od mene, ali nikada ne moraju odlučivati žele li da budem u njihovoj blizini.
Pa ipak, možda ne bih trebao potpuno zatvoriti ova vrata.
Možda negdje postoje ljudi čiji bih život mogao biti topao dio – ne zato što nešto rješavam, stvaram ili se trudim biti koristan, nego jednostavno zato što im je lijepo kada sam u blizini.
Možda će jednog dana neko jednostavno reći: dođi, sjedni s nama, film samo što nije počeo.