Kada su mi se krila počela vraćati
Linas JuozenasPodijeli
Kada su se moja krila počela vraćati
Razmišljanja o malim koracima oporavka, mogućnosti da se ponovo krećem, hrabrosti da vjerujem drugima i želji da barem malo duže ostanem uz dobre ljude.
S vremenom sam počeo liječiti sebe – ili sam možda samo počeo bolje razumijevati šta oporavak traži od mene. Nije došao kao jedan veliki trenutak koji je sve promijenio. Dolazio je u veoma malim talasima, a svaki od njih otkrivao je još jedan dio života kojem je bila potrebna pažnja.
Malo oporavka i mnogo rada
Čim bi počelo pristizati malo energije, odmah bih primijetio nešto što nije bilo kako treba, nešto nedovršeno ili dugo zapostavljeno. Problem bi postajao jasniji. Počeo bih shvatati odakle je potekao, kako je uticao na moj život i šta bih mogao učiniti da ga riješim.
Tada bih prionuo na posao.
Kada bi jedan problem bio riješen, pojavilo bi se još malo energije, a s njom bi na površinu isplivalo neko drugo pitanje.
Takav je postao moj ritam: mali talas oporavka, nakon kojeg bi uslijedilo mnogo praktičnog rada.
Život je postepeno postajao bolji. Poslovi su postajali ljepši i potpuniji. Problemi koji su dugo trajali napokon su se počeli rješavati. Stvari koje su godinama ostajale nedovršene bile su popravljene, sređene ili konačno završene.
Kada su se veći lični problemi počeli povlačiti
Kako su najteži problemi postajali manji, moja pažnja počela se širiti izvan granica mog vlastitog života.
Dok sam pokušavao izliječiti sebe, više nisam osjećao samo svoje nedovršene brige. Počeo sam razmišljati o većim teškoćama – problemima koji utiču na druge ljude, društva i cijelu planetu – te razmatrati koje bi od njih bilo moguće ublažiti kada bi ljudi imali više slobode, znanja, brige i vremena.
U isto vrijeme pojavio se još jedan osjećaj.
Počeo sam shvatati da možda napokon mogu ponovo dobiti svoja krila.
Činilo se da za oporavak više nije bilo potrebno da me drži prikovanog za jedno mjesto, gdje bih mjesecima radio gotovo svakog trenutka dok sam budan, sedam dana u sedmici. Najteži posao približavao se tački u kojoj je ponovo moglo doći do kretanja.
Ranije sam osjećao da moram sam kontrolisati svaki dio svog života. Morao sam ostati na jednom mjestu, sve održavati i sam nositi svaku odgovornost.
Sada je ta misao bila drugačija: možda se ponovo mogu kretati.
Možda mogu putovati, biti s drugim ljudima i zajedno s njima iskusiti više života. Možda bih mogao biti koristan na novim mjestima, čuti o problemima s kojima se ljudi suočavaju i tražiti ono što bi moglo pomoći.
Dopustiti svijetu da doprinese
Tada mi je pala na pamet pomalo smiješna misao: možda napokon mogu dio kontrole povjeriti drugim ljudima.
Godinama sam ulagao sebe u svijet i trudio se da ga poboljšam s mjesta na kojem sam se u tom trenutku nalazio. Možda bi sada svijet mogao ulagati u mene – ne upravljajući mnome niti me usmjeravajući, već pružajući mi povjerenje, brigu, sigurnost i prostor da nastavim.
Neko bi me mogao nekamo pozvati, pružiti mi sigurno mjesto za boravak, pokazati mi svoje okruženje i omogućiti da razumijem teškoće s kojima se tamo suočavaju. Zajedno bismo mogli istraživati ideje, isprobavati praktične promjene i posmatrati da li se nešto poboljšava.
Šta bi mi zaista bilo potrebno?
Laptopa, mogućnosti putovanja i ugodnog mjesta među dobrim ljudima. Soba, automobil ili kombi mogli bi biti dovoljni za privremeni dom.
Čuvajte me. Dopustite mi da se osjećam zbrinuto. Pomozite mi da ostanem smiren i sretan. Oslobodite barem dio mog vremena od stalne borbe za opstanak – i možda ću ponovo moći istraživati šta mogu učiniti iscjeljivanje, stvaralaštvo i pažljiv rad.
Bih li napokon mogao biti s drugima?
Nakon gotovo cijelog života provedenog uglavnom u samoći, pojavilo se još jedno pitanje: bih li sada mogao živjeti i raditi uz druge?
Postoje ljudi čije je prisustvo toliko lijepo da sam život postaje topliji samo zato što si uz njih. S pravim ljudima bliskost ne djeluje kao prepreka smislenom radu. Ona postaje jedan od razloga da taj posao uopće obaviš.
Možda sam se jednostavno zaljubio.
Ne nužno jednu osobu, već ljude, bliskost, dobrotu i osjećaj zajedništva. Možda samo želim duže ostati uz lijepe ljude nego što to dopušta uobičajeni ljudski životni vijek.
Ta me je misao odvela u još čudnijem smjeru.
Počeo sam razmišljati o tome bih li mogao istraživati besmrtnost.
Možda želim sebe i druge učiniti što zdravijima, otpornijima i dugovječnijima – ne zato što očekujem zajamčen rezultat, nego zato što se sam pokušaj čini vrijednim truda.
Želio bih postati snažniji i pomoći drugima da ojačaju. Želio bih istražiti koliko dugo je moguće očuvati zdravlje, koliko se život može produžiti i koliko bi patnje bilo moguće izbjeći.
Možda san o besmrtnosti ne počinje uvijek strahom od smrti. Ponekad počinje ljubavlju.
Ponekad želimo više vremena samo zato što postoje ljudi s kojima bismo željeli ostati duže.
Šta je čovjeku zaista potrebno?
Možda je temelj mnogo jednostavniji nego što nam dopuštaju da pomislimo svi naši složeni sistemi.
Čovjeku je potrebno sigurno mjesto na kojem može biti svoj, ljudi kojima je stalo do njegovog blagostanja, dovoljno slobode da smisleno koristi svoje vrijeme i osjećaj da ne mora svaku teškoću savladati sam.
Možda dublje iscjeljenje počinje upravo tu – ne samo u čovjeku, već i među ljudima.
Da li bih zaista mogao istraživati besmrtnost?
Ne znam da li je doslovna besmrtnost moguća. Iskren početak mogao bi biti skromniji: istraživanje dugovječnosti, oporavka, otpornosti i uslova koji ljudima pomažu da ostanu zdravi, snažni i radosni zbog života.
Ipak, svaki daleki poduhvat počinje pitanjem koje u početku zvuči nerazumno.
Da li bi različiti oblici iscjeljenja mogli pomoći ljudima da žive duže? Da li bismo mogli čuvati zdravlje, umjesto da reagujemo tek kada je ono već izgubljeno? Da li bismo mogli produžiti ne samo broj godina, već i vrijeme tokom kojeg čovjek ostaje potpuno živ, radoznao, pun ljubavi i slobodan?
Možda sam se jednostavno zaljubio u život i ljude koji ga čine lijepim. Možda želim sebe i druge učiniti što snažnijima, zdravijima i što je moguće bližima besmrtnosti, kako bismo mogli barem malo duže biti zajedno.
Zaista bih volio pokušati.
I ko zna – možda bismo nakon nekoliko stotina godina konačno mogli ovaj eksperiment nazvati uspješnim.
Ova stranica dnevnika napisana je i prepisana tako da odražava unutrašnja osjećanja koja tek počinju poprimati oblik.
A zasad?
Za sada me još čeka veoma mnogo posla.
Kada ga završim, nadam se da ću napokon vratiti malo vremena za sebe – urediti, ojačati i pobrinuti se za osobu koja je mnogo godina tiho čekala negdje u pozadini svih poslova.
Ovaj rad na sebi odgađao sam veoma dugo. Ako ga zaista uspijem završiti, mogao bih postati sasvim drugačija osoba – toliko drugačija da ni sam još ne mogu zamisliti šta me čeka s druge strane ove preobrazbe.
Ali jedno znam: mogao bih više pomoći sebi, više pomagati drugima i stvarati još više vrijednosti za svijet oko sebe. Možda bih imao više snage, jasniju pažnju i dovoljno vremena ne samo da stvaram, nego i da primijetim kako se drugi ljudi zaista drže.
Nakon toga bi, čini se, započela nova faza – daljnje obnavljanje sebe:
učenje, oporavak, prilagođavanje i možda postepeno obnavljanje umijeća
ovladavanje, pokušavajući shvatiti koliko daleko mogu razviti tu vještinu, koliko zaista
mogu uraditi i koliko bih ljudi mogao pomoći.
Dakle, na ovaj ili onaj način, narednih nekoliko godina već je gotovo isplanirano.
Ipak, negdje između svih poslova, iscjeljivanja i pretvaranja u neku drugu osobu, veoma bih volio sjesti s dobrim ljudima i pogledati film.
Ili možda čak dvije.
I još jedna misao...
Ali tada se tiho pojavi još jedno pitanje: da li bi iko uopće želio sa mnom pogledati film? Bih li mogao biti topao dio života druge osobe? Osoba čije prisustvo večer čini barem malo ugodnijom?
Iskreno, više ne znam.
Možda upravo zbog te neizvjesnosti ponekad djeluje jednostavnije jednostavno se vratiti svojim snovima, uroniti u posao i sve ostalo ponovo ostaviti u sjeni. Sa snovima je u tom pogledu jednostavnije. Oni traže mnogo od mene, ali nikada ne moraju odlučivati žele li da budem uz njih.
Pa ipak, možda ne bih trebao potpuno zatvoriti ova vrata.
Možda negdje postoje ljudi u čijem bih životu i ja mogao biti topao dio – ne zato što nešto rješavam, stvaram ili se trudim biti koristan, nego jednostavno zato što im je lijepo kada sam tu.
Možda će jednog dana neko jednostavno reći: dođi, sjedni s nama, film već počinje.