Razmišljanja o jezicima
Linas JuozenasPodijeli
Zamke i mogući most
Stranica dnevnika — dan kad sam počeo primjećivati kako riječi mogu postati alat za oblikovanje ljudi.
Razmišljajući o jezicima, shvatio sam nešto jednostavno i teško: vjerojatno nam treba neka povezujuća jezična osnova — mostni jezik — nešto dovoljno univerzalno da povezuje, a da ne postane kaos.
Dugo sam mislio da je taj most engleski jezik. No u posljednje vrijeme sve jasnije osjećam kako se jezik lako može izoštriti i upotrijebiti za manipulaciju — ne samo ljudi, nego i načina na koji značenja mogu kliziti kroz tekst.
Male zamke koje sam počeo primjećivati
- Je li to soldier s maskirnom odjećom… ili netko tko solders ploču punu mikročipova?
- Je li to iron — metal u zemlji i pećima… ili ironing odjeću da izgledaš „predstojno“, kao da si u ulozi u koju te netko gura?
-
Je li to steel — čvrst, izbrušen i kaljen pritiskom… ili stealing — uzimanje onoga što je netko drugi stvorio, kupio, nosio ili mu je trebalo za preživljavanje?
-
I je li to liar… ili lawyer — osoba koja zna prekriti laž službenim riječima dok ne počne izgledati kao zakonita?
Isti zvuk. Druga stvarnost. I ponekad ta zbunjenost nije slučajna.
U hrvatskom jeziku ove zbunjenosti nestaju
U hrvatskom jeziku ti zavaravajući engleski zvučni sličnosti potpuno se razlikuju. Riječi o kojima govorimo na engleskom ne izgledaju isto, ne zvuče isto i ne stvaraju istu vizualnu asocijaciju u mislima.
-
Soldier → vojnik / borac
Soldering → lemljenje -
Iron → željezo
Ironing → peglanje -
Steel → čelik
Stealing → krađa -
Liar → lažljivac
Lawyer → odvjetnik / pravnik
Drugi izgled. Drugi zvuk. Drugi pisani oblik. Nema vizualne ili fonetske povezanosti. Zbunjenost koja se javlja u engleskom jeziku jednostavno se ne pojavljuje na isti način u hrvatskom.
Što zapravo pokušavamo učiniti
Ne nastojimo ništa „završiti“, natjerati da se postigne rezultat ili gurati čovjeka izvan njegovih prirodnih granica. Cilj je pomoći osobi da se obnovi dok ponovno ne postane potpuno zdrava i snažna — bez obzira od kojeg je stanja krenula.
Zato se odrasli i stariji ljudi u ovom procesu trebaju osjećati sigurno. Namjera je obnova, stabilnost i vraćena snaga — ne pritisak, ne pokazivanje i ne kontrola.
Nakon ovog uvida, dio mene je želio baciti ovu misao u smeće i otići dalje. Ali to je jezik koji najviše koristim. Imamo ono što imamo i ipak moramo govoriti: imenovati stvari, tražiti pomoć, braniti se, stvarati prijateljstva, graditi budućnosti.
Zatim sam počeo razmišljati o drugim jezicima i primijetio još nešto: neki jezici (ili barem neki njihovi načini korištenja) osjećaju se kao da su djelomično stvoreni za obranu od vanjskog svijeta — poput zida od gramatike, slenga i skrivenih značenja. To je pametno… i istovremeno pomalo tužno, kad nam je najpotrebnija povezanost.
Tuga zbog „obrambenih“ jezika
Kad sam shvatio da su neki jezici uglavnom oblikovani da se brane od drugih jezika, nisam osjećao ljutnju — osjećao sam tugu. Jer jezik ne samo da čuva granice; on također oblikuje ljude koji u njemu žive.
Oblikuje tijelo na male nevidljive načine: kako se grlo kreće, kako se čeljust odmara, kako disanje postaje ritam. Mijenja se vibracija — a s njom i emocionalni ton govora, tempo misli, zadani oblik pažnje.
S vremenom to može preoblikovati i samu osjećajnu stvarnost: što se smatra normalnim za reći, što je rizično reći i što se uopće nikada ne izgovara. Obrambeni jezik može postati obrambeni život.
(Ovo je osobna zapažanja — metafora i prepoznavanje obrazaca, a ne znanstvena tvrdnja.)
Pa što biramo?
Sviđa mi se kako izgledaju kineski i korejski jezici. Čak i kad ne znam nijednu riječ, osjećam dizajn — logiku — način na koji sustav drži sebe zajedno.
Ipak, prvi jezik kojem sam se stvarno približio bio je japanski. Lijep je. Nekoliko sustava pisanja — kao različiti instrumenti u jednom orkestru.
Ali znam da je to također osobna želja: želja za povezivanjem, učenjem nečeg lijepog, otvaranjem novih vrata u svom umu. To nije isto kao univerzalni most. Mostni jezik ne bi trebao emocionalno pripadati jednom narodu — trebao bi se osjećati kao otvorena zemlja, kao zajednički zrak.
I onda… pomislio sam na hrvatski jezik
Hrvatski jezik je složen na svoj divlji, jedinstven način — ali istovremeno i fleksibilan. Možemo stvarati riječi i značenja na licu mjesta, a ljudi i dalje hvataju bit. Abeceda je jednostavna i jasna, izgovor iznenađujuće čist, a jezik može nositi mnogo informacija bez raspadanja.
Ponekad se cijela ideja može kodirati u jednu riječ — čak i cijela zemlja i ono što ona znači. I, iskreno… volim kako zvuči. Volim ga slušati.
Postoji i čudna glasina koju ne mogu zaboraviti: jednom sam vidio nekoga kako tvrdi da bi mogao „čitati hrvatski“ u piramidama — ne doslovno istim slovima, nego prepoznatljivom logikom koja vuče druge simbole. Ne znam čemu vjerovati i ne predstavljam to kao istinu. Ali sama ideja prianja uz um.
Za sada držim um otvorenim. Pažljivije promatram riječi. I još uvijek tražim jezik koji povezuje ljude tiho, a da ne postane povodac.