Zvjezdana noć
Linas JuozenasPodijeli
Zvjezdana noć
Kratko putovanje od jednog mračnog neba do pustinja, oceana, dalekih svjetova, nedovršenih svemirskih brodova, magije – i razmišljanja o tome čemu doista vrijedi posvetiti svoje vrijeme.
Znate, večeras sam pogledao u nebo.
Bio je neobično taman, a zvijezda je bilo toliko da nebo na trenutak uopće nije izgledalo prazno.
Činilo se da je beskrajan.
Neko sam vrijeme stajao gledajući prema gore, a onda su se – kao što se najčešće događa – moje misli otputile na put prije mene samoga.
Otvorio sam „Google Maps“ i lutao različitim kutcima Zemlje: pustinjama, šumama, oceanima, planinskim lancima i golemim otvorenim ravnicama. Mjestima na kojima se, čini se, gotovo ništa ne događa, iako se pod tom tišinom možda kriju minerali, energija, voda, povijest, život i mogućnosti koje još nitko nije primijetio.
Tada sam pogledao karte Mjeseca.
Zatim – prema Veneri.
I negdje između malog polja na Zemlji i drugog planeta jedna je misao postala posve jasna:
Za besmislene stvari doista nema mnogo vremena.
Vrijeme će ionako proći.
Naktys virs rytais. Metai judės pirmyn. Žmonės sens. Keisis kartos. Problemos, kurios šiandien atrodo nepaprastai svarbios, galiausiai gali išnykti, užleisdamos vietą visiškai kitoms.
Tad jeigu laikas vis tiek juda pirmyn, savąjį verčiau skirčiau tam, kas kur nors veda.
Verčiau savo laiką skirčiau vietų, kuriose galėtų slypėti naudingos rūdos ir medžiagos, paieškoms. Galvočiau, kur būtų galima perduoti technologijas ir kaip žinios galėtų padėti žmonėms bei bendruomenėms sparčiau tobulėti.
Ieškočiau tų, kurie dar nespėjo pamatyti, koks iš tiesų platus yra pasaulis, ir stengčiausi atverti jiems kelią į įrankius, mokslą, inžineriją bei galimybes, apie kurių egzistavimą jie galbūt nė nenutuokė.
Tada prie vieno stalo suburčiau daugiau protų ir daugiau rankų. Kartu galėtume apskaičiuoti, kiek medžiagų reikėtų erdvėlaiviui, kokio svorio jis galėtų būti, kokio storio turėtų būti jo apsauga ir kaip geriausiai apsaugoti juo keliaujančius žmones.
Zato mi je toliko važno dovršiti Svjetski luk znanja. Mogao bi postati zajednički temelj znanja na kojem bismo mogli započeti i nastaviti inženjerske radove. Ako bismo uočili pogrešku, otkrili prazninu ili zatrebali dodatno znanje, mogli bismo ga ažurirati kako bismo svi razumjeli što znamo, gdje se trenutačno nalazimo i što treba učiniti dalje.
Zajedno bih nastavio razvijati web-stranicu kao živi zapis našeg putovanja – mjesto na kojem bi svatko mogao vidjeti koliko smo već prošli, na čemu trenutačno radimo i što još moramo stvoriti.
Oslanjajući se na taj zajednički temelj, mogli bismo postavljati još veća pitanja. Kako bismo trebali pohranjivati energiju? Kako bismo mogli uzgajati hranu tamo gdje dosad nije rasla? Kako bi strojevi mogli popravljati druge strojeve? Kako bi ono što danas zvuči nemoguće sutra postupno moglo postati uobičajeno inženjerstvo?
Ne bi se svako putovanje trebalo odvijati u fizičkom svijetu. Također bih provodio vrijeme meditirajući i živeći u svemirima lucidnih snova, a nakon buđenja dijelio bih svoja otkrića s onima koji sami ne mogu onamo otputovati.
Provodiо bih vrijeme s voljenim ljudima – podržavali bismo jedni druge, brinuli se jedni za druge i zajedno stvarali bolji svijet za sve nas. Uspostavljao bih smislene veze s novim ljudima, povezujući više umova, srca, iskustava i mogućnosti.
I možda najvažnije – nastavio bih usavršavati umijeće liječenja kako bih se, kad god bi bilo potrebno, mogao brinuti o drugima i biti doista koristan. No to je vrijeme već došlo, iako je sve to složeno.
Tako bih odabrao provesti svoj život: tražeći, učeći, stvarajući, istražujući, povezujući se i liječeći – među ljudima koji iskreno vole jedni druge i brinu se jedni za druge, dok zajedno stvaramo svijet za sve nas.
Ta mi se pitanja čine mnogo življima od većine svakodnevnih drama.
Iza nas prostire se golemi svemir.
Još je toliko toga skriveno.
Još toliko toga treba razumjeti, stvoriti i otkriti.
I možda znam što nedostaje.
Više ljudi.
Više umova za jednim stolom. Više ruku koje stvaraju. Više čudnih ideja koje se pretvaraju u prototipove, više prototipova koji se pretvaraju u strojeve, a s vremenom – možda i više strojeva koji se pretvaraju u svemirske brodove.
I magija.
Pa magija je moja stvar, zar ne?
Da. Mislim da je magija moj pokretač.
Ne nužno magija kao bijeg od stvarnosti ili magija isključivo u smislu liječenja. Mislim na takvu magiju koja omogućuje da stvarnost osjetimo kroz ljubav. Na osjećaj da još uvijek postoji nešto što možemo stvoriti, nešto što još nitko nije razumio, što se može otkriti, naučiti, izliječiti, izgraditi ili promijeniti.
To je onaj dio mene koji pogleda nešto obično i odmah se počne pitati u što bi se još moglo pretvoriti.
Prazno polje postaje laboratorij. Neobičan mineral – pitanje. Komad metala – stroj. Zemljovid – putovanje. Tamna točka na nebu – mjesto do kojeg bismo možda doista mogli stići.
Možda bih upravo tamo trebao biti – negdje između mašte i inženjerstva, gdje je nemogućim stvarima neko vrijeme dopušteno postojati dok netko ne smisli kako ih stvoriti.
Zamišljam velike stolove pretrpane nacrtima, alatima, mineralima, nedovršenim prototipovima, neobičnim izračunima, računalima, žicama, šalicama čaja i ljudima koji zajedno rješavaju probleme.
Više ljudi nego što ih je sada kraj mene.
Veći tim.
Jedan se razumije u pogonske sustave. Drugi u materijale. Treći u biologiju. Netko razumije energetiku, strojeve, elektroniku ili softver.
Netko zna ono što ja nikada nisam učio. Netko uoči pogrešku koju nitko drugi nije primijetio. Netko postavi čudno pitanje o kojem nitko nije razmišljao.
I odjednom ideja koja je jednoj osobi bila nemoguća timu postaje samo složena.
Negdje iza tih stolova mogli bi stajati eksperimentalni strojevi, nedovršene svemirske letjelice i stvari koje još nemaju odgovarajuća imena.
Možda se jedna letjelica pretvori u dvije.
Možda se na kraju cijeli hangar napuni njima.
Različiti projekti. Različite namjene. Strojevi za Zemlju, strojevi za orbitu, strojevi namijenjeni mjestima daleko izvan doma.
Vjerojatno bi bilo i neuspjeha.
Eksperimenata koji stvaraju više dima nego napretka. Izračuna koje treba ponoviti. Dijelova koji kategorički odbijaju raditi onako kako bi, prema nacrtu, trebali.
Netko se nasmije. Netko pronađe drugi alat. Netko kaže: „Pa, sada barem znamo da ovako ne funkcionira.“
A onda svi pokušaju još jednom.
Možda se netko sjeti hrane kad su svi ostali već zaboravili na vrijeme. Možda netko donese čaj. Možda netko primijeti da je nebo neobično vedro i pozove sve na nekoliko minuta van.
I da, možda se ponekad, dok sam potpuno zadubljen u neki nacrt, izračun ili napola sastavljen stroj, nježne ruke iznenada oviju oko mene s leđa.
Samo na trenutak.
Bez velikog ometanja. Ne treba sve pretvoriti u priču.
Samo mali podsjetnik da su ljudi svuda oko nas i da život postoji i izvan granica računanja.
A onda – natrag do svemirske letjelice.
Možda mi ne nedostaje mirniji, nego veći život.
Više ljudi.
Više timskog rada.
Više znanja koje slobodno putuje iz jednog uma u drugi.
Više radionica, laboratorija i neobičnih projekata koji zahtijevaju da svaki njihov sudionik danas bude malo bolji nego što je bio jučer.
Više mjesta na kojima je znatiželja korisna.
Više svemirskih letjelica.
Više magije.
Ne magija umjesto znanosti.
Magija kao iskra prije znanosti.
Ono što čovjeka navede da pogleda općeprihvaćenu granicu i tiho upita mora li ona doista ostati ondje.
Prvo – čuđenje.
Tada – pitanje.
Tada – izračun.
Tada – prototip.
Tada se vjerojatno nešto zapali.
Tada još jedan izračun. Još jedan nacrt. Još jedan par ruku. Još jedan pokušaj.
Sve dok jednoga dana ono što je nekoć postojalo samo u nečijoj mašti već ne stoji na podu radionice.
I možda je to još jedna stvar bliska magiji – pretvoriti ono čega prije nije bilo u nešto što postoji.
Možda možemo graditi svemirske letjelice, a ipak sjediti vani pod zvijezdama.
Možda možemo izračunati debljinu zaštite od zračenja, a ipak se ne zaboraviti pitati je li svima za stolom sve u redu.
Možda najbolji napredak nije onaj u kojem postajemo hladniji ili sličniji strojevima, nego onaj u kojem možemo stvarati izvanredne stvari, a da ne izgubimo znatiželju, maštu, dobrotu i jedni druge.
Učiti. Stvarati. Istraživati. Čuditi se.
Dijeliti znanje. Rješavati probleme. Smijati se kad nešto ne uspije. Pomoći kad postane teško. Pokušati ponovno.
I s vremena na vrijeme dovoljno dugo odložiti alate i izračune da svi zajedno izađemo van i pogledamo zvijezde do kojih pokušavamo doći.
Možda je to bliže smjeru koji sam pokušavao opisati.
Ne pobjeći od svijeta. Ne pokušavati preteći vrijeme.
Pronaći ljude, znanje, alate i hrabrost kako bismo smislenije iskoristili vrijeme koje imamo.
Stvoriti svijet s više znatiželje nego drama, više suradnje, više stvaralaštva, više dijeljenja znanja, više ozbiljnih pokušaja da se nemoguće ideje pretvore u stvarnost – i više zvijezda koje polako postaju odredišta putovanja.
Malo znanosti. Malo inženjerstva. Puno rada.
Više ljudi u blizini. Više svemirskih letjelica pred nama.
I dovoljno magije da ne prestanemo razmišljati o tome što bismo sljedeće mogli stvoriti.